Smjem li uništiti neprodanu zalihu čelika?

Što konkretno trebate učiniti

Što se od vas očekuje

ESPR sadrži uredbu koja ograničava uništavanje neprodanih potrošnih dobara: članci 23. do 26. Uredbe (EU) 2024/1781. To je novo u odnosu na postojeću praksu, u kojoj se višak ili odbijeni materijal obično mogao jednostavno zbrinuti. Za čelik i druge polufabrikate situacija će se uskoro promijeniti, iako nije još određeno kada i za koje kategorije proizvoda će se to primjenjivati — uredba predviđa delegiraneakte po skupinama proizvoda, a za čelik ih još nema.

Objavljivanje uništenih neprodanih proizvoda

Poduzećima koja spadaju pod ovu uredbu očekuje se da povremeno obznananjuju javnosti podatke o količini neprodanih proizvoda koje uništavaju, s objašnjenjem razloga. Za trgovinu čelikom ili procesore metala s 10 do 100 zaposlenih, to praktički znači da odlaganje, primjerice, serije čeličnog lima koja više ne zadovoljava izvornu narudžbu, ne može ostati internim, nedokumentiranim procesom. Mora biti broj i razlog za to, i taj broj mora biti dostupan javnosti u određenom trenutku.

Zabrana uništavanja za određene skupin proizvoda

Uredba pruža temelj da se za specifične kategorije proizvoda uspostavi stvarna zabrana uništavanja neprodanih proizvoda. To se ne primjenjuje automatski na sve proizvode; mora se odrediti za svaku skupinu proizvoda. Jesu li i kada će se to dogoditi za čelik i čelične polufabrikate, još nije određeno. Što je sigurno, to je smjer: zakonodavac želi da uništavanje postane iznimka umjesto uobičajenog rashoda. Poduzeće koje sada već dovede upravljanje zalihama i procese zbrinjavanja u red, time se ne stavi beskorisno u prednost — vidi također što već sada mogu učiniti dok pravila nisu konačna?.

Iznimke i dokazi za njih

Uredba predviđa izuzetke, primjerice za proizvode koji se zbog sigurnosti ili zdravlja ne mogu zadržati u trgovini. Savijena ili pukotina ploča, ili materijal koji više ne zadovoljava zahtjev certifikacije, pod određenim okolnostima mogu potpadati pod takvu iznimku. Praktički to znači da se poduzeće ne može zadovoljiti jednostavno s "nije više bilo prodajno" kao razlogom; mora postojati nešto što potkrepljuje tu iznimku. Za srednje veliko poduzeće, to se svodi na utvrđenu procjenu po seriji, a ne na usmenu dogovor na mjestu rada.

Izvještavanje prema nadzoru i javnosti

Osim obaveze vlastitog objavljivanja, Uredba predviđa mogućnost da nadzorni organ zatraži temeljne podatke. To je u skladu s onim što se također događa drugdje u lancu ESPR-a: vidi što nadzorni organ traži tijekom inspekcije čelika?. Poduzeće koje ima razloge za odlaganje samo u glavama svojih zaposlenika tada ostaje praznih ruku.

Gdje se stvari krešu u praksi

Nekoliko situacija se ponavlja kod poduzeća koja se na to pripremaju ili slučajno naiđu na njih.

Skladišni radnik otprema seriju ostatnih koluta prema trgovcu metalnom škrapu jer "ionako više nema potražnje", bez da je bilo tko taj odluku dokumentirao ili provjerio prema kriteriju izuzetka. Šest mjeseci kasnije nije moguće rekonstruirati zašto je ta serija uništena umjesto da je ponovno prodana ili ponovna upotrijebljena.

Poduzeće kombinira odlaganje neprodane, tehnički sasvim upotrebljive zalihe s odlaganjem zaista odbijenog materijala u jedan zbirni post "metalni otpad". Zbog toga više nije moguće napraviti razliku između onoga što bi bilo pokriveno novom regulacijom i onoga što je izvan njezina dosega.

Proizvođač pretpostavlja da će Uredba biti relevantna tek za nekoliko godina i odgađa svaku dokumentaciju. Kada delegirana uredba za čelik stupi na snagu, nedostaje tada osnova historijskih podataka za popunjavanje prvoga izvještajnog razdoblja.

Trgovačko poduzeće s više lokacija primjenjuje politiku odlaganja drugačije na svakoj lokaciji: jedno mjesto vodi evidenciju o tome zašto se nešto uništava, a drugo ne. To postaje problematično čim mora doći do jednog konsolidiranog pregleda — pitanje koje je šire zastupljeno, vidi kako uredim putovnicu proizvoda ako imam više lokacija.

Poduzeće miješa regulativu o neproданim proizvodima s pravilima oko samog digitalnog putovnice proizvoda, te mislim da uništavanje zalihe također "opoziva" putovnicu. To su dva odvojena pitanja: putovnica se bavi informacijama priloženim proizvodu, a članci 23. do 26. bave se onim što se s fizičkim proizvodom događa ako ostane nerprodан.

Što možete zabilježiti

• Unutarnji registar neproданих serija koje se odlažu, s datumom, količinom i razlogom odlaganja.
• Obrazac vrjednovanja po seriji u kojem se bilježi je li izuzetna osnova (sigurnost, zdravlje, tehnička neupotrebljivost) procjenjena i na temelju kojih podataka.
• Odvojena knjiga računovodstva između "odbijenog materijala" (nikada nije bilo prodavatelja) i "neproданog materijala" (bilo je prodavatelja, ali nije prodano), kako bi bila moguća izvještavanja unatrag.
• Fiksna točka kontakta ili vlasnik procesa po lokaciji za odluke o uništavanju, s jedinstvenim protokolom ako postoji više lokacija.
• Pregled stanja delegiranih akata po skupini proizvoda, kako bi bilo jasno kada će zabrana vrijediti specifično za čelik — pratimo to i obrađujemo čim ima novosti.

Za poduzeća koja to žele ugraditi u širu pripremu na digitalnu putovnicu proizvoda, korisno je kombinirati to s organizacijom upravljanja podacima o zalihama koje su tu u trenutku stupanja na snagu obaveza, vidi što mogu napraviti s čeličnom zalihom koja je tu kad zakoni stupају na snagu?. Također je praktično da se osoblje koje svakodnevno odlučuje o odlaganju i uništavanju uključi u upute o onom što mora a što ne mora biti zabilježeno, vidi kako trenirati svoje osoblje da radi s putovnicom proizvoda.